OKOLINA LIVNA

Divlji konji

Trebalo nam je skoro sat vremena da im priđemo. Na kraju su samo rzanjem propratili naše prisustvo. Baš lijepih dva sata i  zanimljivo iskustvo.

Ovdje se treba osvrnuti na enigmatske radove, nekad izuzetna dostignuća, gdje rješavanje nije primarno, nekad je čak i nemoguće (npr. vrlo dugi anagrami koje ne rješavamo već ih pročitamo). Susret autora i rješavača/čitatelja može proizvesti neki drugi kvalitet, recimo wow moment (ovaj čas nemam dobar prevod za reakciju/uzvik osobe koja je prijatno iznenađena i divi se nečemu), oduševljenje kreacijom autora, divljenje njegovom umijeću da, koristeći bogatstvo jezika, kreira nešto izuzetno. Dobar primjer su anagramirana poezija, kraći tekstovi i sl gdje autor radi nešto slično prevođenju sa stranog jezika (trudi se da očuva suštinu i kvalitet originala). Slično je i sa rekorderskim križaljkama/ukrštenicama gdje je, čak i ako su svi pojmovi rješivi (što je ipak rijetkost), jasno da je autorov fokus bio na rekorderstvu više nego na užitku rješavača. Ovo pitanje gdje je bio autorov fokus  nam može pomoći da pokušamo definirati pojam rekorderstva.  Ako je autor fokusiran i na rješavača i na bjelinu (i druge kriterije) onda imamo pokušaj dostizanja savršenstva i na ocjenjivaču je da procijeni koliko je pokušaj uspješan. Siguran sam da rješavači ne dijele naša zanatska oduševljavanja (samohvalu ili komplimentiranje, nekad i uzajamno,  sa bezbrojnim superlativima… zašto ne, autori to zaslužuju) na temu velikih AxB bjelina i sličnih dostignuća. Ako suspregnemo naše kolegijalno-zanatsko divljenje i realnijim okom pogledamo sadržaj tih bjelina najčešće ćemo imati još više razumijevanja za prisutnu indiferentnost ili čak i ljutnju tipičnog rješavača. On će počesto od entuzijastičnog partnera u lijepoj igri sastavljanje-rješavanje biti spušten na nivo žrtvovanog svjedoka autorove ambicije i umijeća (a možda i naše pojedinačne ili kolektivne želje da budemo dio nečeg što mi vidimo izuzetnim).

U pravu su oni koji će, možda, reći - Sve je to lijepo objašnjeno ovdje, ima smisla (više ili manje)…, ali koliko je sve to od pomoći kad ocjenjivač pred sobom ima hrpu radova u različitim stilovima…? U tom pitanju, odnosno u toj situaciji je i razlog i povod za ovaj teoretski ogled. Moje je mišljenje da se ocjenjivač treba prisjetiti činjenice da na njega sigurno djeluju hvalospjevi i superlativi rekorderskim radovima koji, bez obzira koliko su eventualno zasluženi unutar naše zanatske grupe, ne mijenjaju činjenicu da je to očigledno udaljavanje od magičnog zajedništva autora i rješavača, odnosno udaljavanje od suštine enigmatike. Prepoznajmo zajedno i da je nevesela istina da prekrasni regularni radovi u kojima rješavači istinski uživaju najčešće nemaju takav tretman u izdanjima, blogovima, nema hvalospjeva ni isticanja vrlina za jednostavne, sadržajno čiste i zanimljive, rješavaču sigurno najdraže radove. Rekorderski radovi, dugački anagrami i sl dostignuća su rezultat savršeno pozitivne težnje za istraživanjem mogućih dometa, oni su posebne kategorije i trebali bi biti predstavljani, opisivani i poređeni samo unutar grupa istovrsnih radova. Predstavljati ih na način koji će mnoge navesti na pomisao da je to vrhunac, najpoželjnije, najvrednije i sl je problematičan pristup. Nisu autori rekorderskih radova krivi što urednici i blogeri zapostavljaju isticanje vrijednosti i predstavljanje radova koji su rješivošću i kvalitetom sadržaja mnogo bliže suštini enigmatike i mnogo više doprinose njenom opstanku i razvoju. Riječ je o kreacijama koje su izuzetno uspješne u povezivanju kvaliteta i užitka na obje strane, autorskoj i rješavačkoj i koje bismo trebali isticati kao uzor predstavljajući ih u redovnim publikacijama i nagrađujući ih na natjecanjima.

Bilo bi lijepo i korisno kad bi urednici izdanja ili organizatori natjecanja jasno odredili čemu se nadaju od autora, ne samo zbog olakšavanja ocjenjivačima već i preveniranja traćenja vremena i truda uzrokovanog mogućim krivim predodžbama proisteklim iz (stvarnog ili prividnog) povlaštenog statusa naj-naj brojanja i mjerenja (samo velika bjelina mi garantira dobar plasman).

Ocjenjivati kreativan rad je kompleksan posao, traži to puno znanja i pažnje, a prisutna je, kao i kod svakog javnog rada, i određena odgovornost. U našoj priči bi ta odgovornost  (šira od odnosa sa nekolicinom autora čije radove ocjenjuje) mogla biti vezana za pitanje šta je istinski na dobro enigmatike, a šta je prisutno  zbog nekih pojedinačnih (što ne znači negativnih) vizija i interesa. Možda pitanje zvuči prenaglašeno dramatično, no zaista nije teško dokazati uticaj rezultata natječaja, postova na blogovima, različitih službenih i neslužbenih titula…, potom koliko je faktora izvan našeg kruga protiv enigmatike kakvu znaju i vole i autori i rjeshavači. Nove stvari (bezbrojne elektronske igrice, generalno trivijaliziranje zabave … ) plus novi enigmatski alati, stilovi, vrste, kriteriji… su tu da ostanu i neka ih, dobro nam došli, ali suština i klasika ostaju to što jesu i ne treba ih žrtvovati za ne baš izvjesnu ljubav i pozitivnost novoga. Želja za očuvanjem pomenute suštine i klasike nije nefleksibilnost ni otpor novom, niti nekakva romantizirana vizija ovog što radimo i volimo…,  tek neodustajanje od ne samo dragog već i vrijednog.

Kvalitet - kako ga prepoznati i promovirati

AUTOR: Hajrudin Hodžić / 22.2.2016.

Kada govorimo o kriterijima po kojima ocjenjujemo, vrednujemo križaljke/ukrštenice nailazimo na staro pitanje – zašto je nešto dobro, a nešto nije. Jednako je i u nekom drugom kontekstu, vrednovanju nekih drugih kreacija. Nešto je dobro, manje dobro ili je loše, ovisno o tome koliko je sukladno  sa utvrđenim kriterijima. Zvuči jednostavno, ali nije – ostaje pitanje po kojim kriterijima ćemo ocijeniti naše kriterije, odnosno kako ćemo ih utvrditi, od čega početi... Ako jedan autor(itet) tvrdi da je najvažnija veličina bjeline, drugi da je prosječna dužina riječi vrhunski kriterij, treći da je to rješivost, četvrti insistira na svježini pojmova, petom je najvažnija prožetost mreže itd…kako sve to poredati, spojiti…  

Ako je jasno (a jeste) da je lakoća brojanja izbrojivog ili mjerenja izmjerivog neprimjenjiva (u najjednostavnijoj opciji kriterij su dimenzije bjeline AxB, u složenijoj su tu komplicirane formule), onda se nameće balans mnogih kriterija, dakle jedan kompleksan kriterij. To radimo već godinama, pričamo o balansu i to ćete naći i ovdje. I zaista, nema druge, ne može jednostavno primjenom neke formule ili jednog kriterija. U traženju osnova tog balansa (i u balansu nisu svi kriteriji jednako važni, tek ne zaboravljamo nijedan ozbiljan) valja se zapitati šta je ishodište našeg gledanja na vrednovanje enigmatskog rada. Sjećam se da su pominjane stvari kao: unikatnost rada (postoji samo još x,y,z  sličnih dostignuća), težina postignuća (probaj sam to uraditi da bi bio u stanju, ili čak imao pravo, ocjenjivati), uloženi rad (moguće je da i drugi mogu ovo napraviti, ali nisu spremni uložiti toliko rada), genijalnost ideje (ovo je novitet), aktuelnost, nekakva ozbiljna misija i sl (tema i obrada teme čine rad super vrijednim)… Lako je moguće da sam propustio pomenuti neke od tih nekima supervažnih stvari. Treba podsjetiti i da ovdje nije riječ o vrijednosti koju izražavamo novcem ili koju određuje tržište. Tržište je super važno kad je riječ o enigmatskom izdanju pa će ono prihvatiti ili odbaciti toliki broj strana, sa takvim sadržajem, papirom, nagradama…, a sve za takvu cijenu. Kad je riječ o prilozima na internetu struktura konzumenata (većinom autori?), besplatnost i dostupnost čini tu kategoriju bitno drugačijom, o tom više na strani o internetu.

Ovdje se radi o ocjeni rezultata kreativnog rada (iza koga stoje ličnost autora, njegov talent, znanje, rad…), poređenju više radova (srodnih po vrsti, dimenzijama, uvjetima rada, zadanim elementima i sl) gdje bi analiza trebala završiti poretkom od najboljeg naniže, uz eventualno obrazloženje.  Ocjenjivač ima svako pravo da primjeni svoje kriterije, bukvalno svoj ukus, zašto ne. Ako su učesnici prihvatili uvjete natjecanja ili urednikovanja (time što su poslali svoje radove) sve je u redu, slagali se ili ne sa ocjenama. Ako je ocjenjivač posao odradio neozbiljno, nedosljedno ili nestručno to će se odraziti na njegovu reputaciju i status, lako moguće i na budući odziv autora. Rasprostranjenost  i lakoća internetskog druženja je omogućila mnogo više uvida u radove različitih autora, perioda, stilova, izvora…, mnogo više natjecanja i razmjena mišljenja  gdje očito postoje značajne i zanimljive razlike u pristupu ovoj temi.

Vratimo se na suštinu, odnosno pitanje šta je ishodište našeg gledanja na vrednovanje enigmatskog rada. Ako smo (a jesmo) autori i kreativci i ako je (a mislim da u pravilu jeste) suština našeg rada u tom magičnom aha trenutku kada će se desiti prekrasna interakcija između ličnosti, talenta, nadahnuća i truda/užitka autora i kompatibilnog talenta, nadahnuća i truda/užitka rješavača, onda je naše  traženo ishodište u procjeni koliko ponuđeni rad  ima potencijala za takav magični susret autora i rješhavača. Imajući stalno na pameti ovo ishodište, ocjenjivač će rad pogledati kroz sve moguće prizme i doći do svoje ocjene. Dakle, biće zainteresiran za veličinu bjeline, PDR (prosječna dužina riječi), prožetost mreže, rješivost, svježinu i strukturu pojmova….Ono što je suština ovdje je da nijednog trenutka neće zaboraviti rješavača i taj će fokus na odnos autor-rješavač ići mnogo dalje i dublje od rješivosti – svaki od standardnih kriterija će biti procijenjen odgovarajući na pitanje koliko ovo doprinosi kvalitetu odnosa autor-rješavač. Bilo bi izuzetno vrijedno ako bi urednici i ocjenjivači dali detaljno obrazloženje svojih odluka.